Breakbeat, dnb, dubstep, psy, dub, tech, jazz, funk, rock etc...
 
Početna stranicaPočetna stranica  FAQFAQ  PretraľnikPretraľnik  RegistracijaRegistracija  ČlanstvoČlanstvo  Korisničke grupeKorisničke grupe  LoginLogin  

Share | 
 

 Can

Prethodna tema Sljedeća tema Go down 
Autor/icaPoruka
zm

avatar

Broj postova : 3410
Registration date : 14.10.2007

PostajNaslov: Can   30/6/2012, 17:48



CAN: Diskografija (2012)
http://www.discogs.com/artist/Can

Ovaj legendarni i kultni sastav koji je tijekom sedamdesetih i osamdesetih stekao gomilu sljedbenika osnovan je 1968. godine u Kolnu. Samom pojavom predstavili su nekonvencionalni pristup prema rock glazbi jer su opovrgli dotadašnju tezu da rock skupinu u principu osnivaju mahom tinejdžeri, tj. mladi ljudi koji imaju sasvim površno poznavanje glazbe i vrlo loše barataju s uglavnom nekoliko priučenih rock fraza i akorda.

Ime Can je zamijenjeno prvotnim Inner Space, a označavalo je tri njihove osnovne niti vodilje - zajednički rad, sklonost prema kaosu i negiranje klasičnih osnova morala i etike, odnosno - 'Communism, Anarchism, Nihilism'. Pod imenom Inner Space koncem 1968. objavljena su dva singla - "Agilok & Blubbo/ Kamera song" (za Deutsche Vogue) i "Kama sutra/ I'm hidding my nightingale" (za Metronome).

Irmin Schmidt (klavijature i vokal) je već tada iza sebe imao bogatu karijeru klasično obrazovanog glazbenika. 1957. upisuje glazbenu akademiju u Dortmundu gdje studira piano i rog, potom odlazi u Essen gdje se uči dirigentskom zvanju, te ranih šezdesetih u doba zlatne faze moderne avangardne glazbe i elektro akustike studira kompoziciju kod čuvenog Karl Heinz Stockhausena. Uz to, paralelno je studirao i glazbenu etnologiju. Dobitnik je tri značajne nagrade kao dirigent - Folkwang Leistungs Preis (1963), 1st Prize Mozarteum Salzburg (1964) i Bundesauswahl Junger Kunstler (1965). Potom počinje raditi kao glazbeni direktor u Stadttheater Aachenu i istovremeno predaje mjuzikl i šansonu na višoj glazbenoj školi u Bochumu. Njegovi omiljeni kompozitorski radovi tog vremena bili su uglavnom skladani za piano i orkestar pod utjecajima Brahmsa, Chopina i Beethovena.

Holger Czukay (bas, vokal) rođen je 1939. u predgrađu Danzig, poljskog grada Gdanska. Interesantno je da je jedan od dalekih rođaka legendarnog William Tella! U vrijeme II svjetskog rata njegovi roditelji emigriraju u američku zonu u Njemačkoj gdje se nastanjuju. Svoje glazbene korake kao kompozitor počinje koncem pedesetih na glazbenoj akademiji koju nije uspio završiti jer je prikazao najgori mogući stupanj shvaćanja glazbe, pa se privremeno uspijeva zaposliti kao glazbeni učitelj u Švicarskoj na opće zaprepaštenje intelektualaca. Budući da je živio gotovo na granici egzistencijalnog minimuma, neprestano je tražio bogatu ženu i u tim avanturama sasvim slučajno 1966. susreće Michael Karolija (gitara, vokal). Priča govori da su se njih dvojica upoznali preko učenika kojeg je Holger učio svirati gitaru. Karoli je bio daleko mlađi (rođen je 29. travnja 1948.), ali glazbenog iskustva mu nije manjkalo. Već tada je svirao gitaru i bas s različitim jazz i plesnim orkestrima po Njemačkoj i Švicarskoj, te je studirao sasvim neobični dio glazbene akademije - povezanost mjuzikla s nestalnim ritmovima i istraživao je zvučne efekte glazbe na ljudsku percepciju i tjelesni osjećaj.

Jaki Liebezeit (bubnjevi, udaraljke, duhački instrumenti) je rođen 1939. u Kolnu, a jedno vrijeme je proveo u Barceloni svirajući jazz s Tete Montolijem i Chet Bakerom, te je pokušavao studirati etno glazbu pri čemu je najviše bio zainteresiran za flamenco i arapski folk. 1963. se vraća u Koln i svira free jazz s Manfred Schoof Quintet. Njih četvorica (Schmidt, Czukay, Karoli i Liebezeit) osnivaju sastav Can 1968. u Nordrhein-Westfalenu, četvrti Kolna. Ovoj ekipi se ubrzo pridružuju još dvojica američkih glazbenika - pjevač Malcom Mooney (inače kipar) i flautist, klavijaturist i elektronski skladatelj David Johnson.

CAN - Monster Movie (1969, Sound Factory)

U ovakvoj šesteročlanoj postavi odmah je snimljen prvijenac "Monster Movie" kojeg su privatno dijelili i distribuirali prilikom koncerata jer njihova diskografska kuća nije bila ni najmanje zainteresirana za promidžbu ili bilo kakav marketing smatrajući njihov rad potpuno bezvrijednim materijalom u koji se ne isplati ulagati. Razlog za takvo mišljenje stekli su zahvaljujući neobičnom materijalu koji je Can snimio. Album sadrži samo četiri kompozicije - tri s prve strane albuma, te jednu s druge koja traje čak 20 minuta, te se već po tom konceptu rad nije dopao ljudima u diskografskoj kući jer nije imao nikakve konotacije s uobičajenom predodžbom rock albuma koji je u to vrijeme po nepisanom pravilu u principu morao sadržavati nekih desetak naslova. Sama glazba je potpuno odudarala od tadašnje rock scene, to nije bio niti blues, niti psihodelija, flower-power, a ponajmanje rock kakav su prolongirali The Rolling Stones ili The Beatles. No, s rock korijenima je usko povezana korištenjem standardnog rock instrumentarija, te energijom koja pršti iz pjesama. Uvodna skladba "Father cannot yell" prikazuje jedan sasvim neobičan rock pristup toga vremena - minimalizam koji se tada smatrao prizemnim oblikom izraza isključivo za netalentirane rockere. No, Can je ovdje prikazao pravu početnicu budućnosti - brzi i neobični bubnjarski tretman, čudnu minimalističku svirku gitare, hipnotičke bas dionice i obilje izmjena otkačenih zvukova klavijatura i gotovo šašavih gitarskih vibracija u kojima je izmiješan čitav spektar različitih tehnika - solo dionice, efekti, šumovi, struganje, podrhtavanje… I sami vokali su osim uobičajenog pjevanog dijela provučeni kroz neobičnu nadogradnju melodijski nabacanih upadica "u-uh-uh-uh-uh-o-oh-oh-oh-oh". Ovakav potpuno izgrađeni pristup prema kompoziciji i stilu, do tada je rijetko koji izvođač izrazio već na svojem prvom albumu, a inače je, kao što su kasnije izjavili sami članovi, nastala pod utjecajem pjesme "European son" The Velvet Underground. Druga kompozicija "Mary, Mary so contrary" je jedina skladba koja djelomično odražava duh tadašnje glazbene rock scene kroz lagani prizvuk nalik na tadašnje balade, no stilski najsličnija je radovima Pink Floyd i Velvet Underground. Treća pjesma "Outside my door" je najkraća, te je stoga i najjednostavnija. Izražena je kroz jednostavnu melodijsku bas liniju i brzi ritam na koji je nadovezana efektna svirka violinskih upadica i klavijatura koje furiozno podebljavaju refren. "Yoo doo right", dvadesetominutni komad prikazuje sastav kao potpuno profilirani orkestar koji je spreman uhvatiti se u koštac sa mnogim glazbenim novotarijama. Kao prvo, iz bubnjarskog seta izbačene su činele, tako da ritam ima jedan potpuno nov i tada vrlo neobičan, plastičan 'futuristički' zvuk. Osnovna melodija koja je tijekom cijele kompozicije nosiva kroz bas gitaru je odsvirana na 'pletenje' koje će nekih desetak godina kasnije koristiti mnogi znameniti new wave izvođači (Joy Division, Magazine, Pere Ubu, Spandau Ballet, Classics Nouveaux, Japan…). Pozadina koja je stvorena od različitog instrumentarija (klavijature, udaraljke, šumovi, kratkovalni radio…) pridonijela je jednoj sasvim novoj dimenziji glazbe Can. Uz to, snimljena je na jednoj od prvih zajedničkih probi koju je sa bendom ostvario pjevač Malcom Mooney, a navodno je nastala kao rezultat šestosatne (!!!) improvizacije, te je kao i mnoštvo materijala snimljena na Czukayovom običnom dvokanalnom magnetofonu.

Praktički, bez ikakvih značajnih natruha ili insinuacija na tadašnju rock scenu, ovaj prvijenac je zadivio svojom jednostavnošću i posve novim tretmanom instrumenata i rock glazbe kao filtra kroz koji je propuštena. Ovaj album će nakon izvjesnog broja godina i razvojem kraut rocka kumovati nastanku sasvim novih glazbenih rock podžanrova koji će tek dvadesetak godina kasnije biti prepoznat kao techno, electronica, post rock… Kroz album se provlači jedna zajednička nit - sve kompozicije imaju svoj početak, rapidni rast i dinamiku glazbenog intenziteta, kulminaciju i finiš (identično mnogim techno albumima devedesetih i početka 21.stoljeća), te su vokalno oslikane vrlo uvjerljivim Mooneyovim glasom koji u svakom trenutku pokazuje sklonost ka neminovnom žaru i izgaranju. Nakon ovog albuma Mooney se naglo razbolio doživjevši nervni slom i napustio sastav netom nakon izlaska albuma koncem 1968. Johnson je također odstupio iz ove ekipe smatrajući uloženi rad običnim gubljenjem vremena.

Paralelno s ovim albumom, sastav je snimio još desetak kompozicija vrlo slične glazbene građe koja će biti objavljena tek 1981. pod opravdanim nazivom "Delay 1968".

CAN - Soundtracks (1970, Liberty)

Odlazak prvobitnog pjevača Malcom Mooneya nimalo nije potresao redove sastava nakon katastrofalno neuspješnog prvog albuma, te band odmah nalazi zamjenu. U svibnju 1970. na ulicama Munchena pronađen je ulični pjevač Kenji "Damo" Suzuki, japanski doseljenik koji je u Evropu došao tražiti put ka 'boljoj sreći'. On je u to vrijeme pjevao po ulicama za sitni honorar i radio usput sasvim minorne performanse (između ostaloga bio je i član ekipe koja je po Njemačkoj izvodila mjuzikl "Hair"), pa je po mišljenju Canovaca imao sve predispozicije da postane njihov novi vokalist. Budući da je Can tada bio potpuno nepoznat sastav čija je tiraža prvog albuma navodno bila nekih jedva par stotina komada, Suzuki iz čiste znatiželje upada u novo društvo koje mu je omogućilo nevjerojatan proboj u avangardnu kremu rock scene prve polovice sedamdesetih godina. Njegovo prilično opskurno znanje pjevanja osiguralo mu je status vokalista koji slobodno može u svoj način interpretacije ubaciti svašta što mu padne na pamet, čime se kao originalna jedinka uklopio u koncept neobičnog razvoja banda koji nije imao nikakve pretenzije na komercijalnu glazbu tih godina. Ovo je za sam razvoj Cana bio veliki potez - sasvim novi vanjski image (između ostaloga, težili su i tome), a uz to dobili su ono što je Schmidt tražio - etnološki motiv u glazbi, premda on nije morao biti striktno vezan uz vokalne varijacije. Poznata je činjenica da je jedan od najupečatljivijih nastupa Can u svojoj karijeri ostvario upravo u prvim danima suradnje sa Suzukijem u klubu Blow Up u Munchenu. Osvrti na to veliko otkriće Czukaya i Liebzeita koji su pronašli Suzukija i postavili ga za pjevača, ovaj koncert su popratili riječima 'kaotični performance, pun paklenog feedbacka i domišljate buke'.

Na svojem drugom albumu Can je nastavio rapidno istraživati temelje vlastite glazbe s kojom su zašli na prvijencu. Spojivši glavne karakteristike svega onoga što je napravljeno na "Monster Movie" albumu, Can je napravio sitan pomak prema jednostavnijim kompozicijama u kojima prednjači kronometarski ritam, fine bas melodije, lagane gitarske upadice i nježan Suzukijev glas. Premda Suzuki u glazbu Cana nije donio nikakav duh japanske nacionalne kulture, on se ipak osjećao u njegovom glasu. Pjesme kao "Mother sky" i "Deadlock" djelomično dočaravaju nacionalni pristup ka japanskoj haiku poeziji interpretiranoj preko prizme Europejaca. U kompoziciji "Soul desert" njegov vokal je izuzetno visok, gotovo na granici pucanja i ispadanja iz intonacije, što će postati idealnim prototipom za vokalne manire budućih protagonista post-punk i new wave ere. Taj oblik vokalne interpretacije će koristiti David Thomas (Pere Ubu) i Mark E.Smith (The Fall). Pjesma "She brings the rain" u laganom jazz-pop session maniru čak je postala i prvim hitom grupe dospjevši na top liste u Evropi. Na dvodijelnoj kompoziciji "Don't turn the light, leave me alone" funkcija gitare je u prvom dijelu prebačena u pozadinu kao atmosferski lajt motiv, dok je u drugom dijelu njezina važnost vodeća. Uz to ubačena je izuzetna solo dionica Liebezeitove flaute koja uvodi u lijepu atmosferu ritmičke zajednice.

Bio je ovo prvi briljantni rad sastava, uz, naravno neke fine momente s albuma prvijenca. No, ekstaza albuma slijedi na već spomenutoj "Mother sky" kompoziciji koja traje 14 minuta. Pečati je krajnje prepoznatljiva jednostavna ritam sekcija (bas i bubanj) na koju je nadovezana frenetična Karolijeva gitarska svirka s mnogim neobičnim upadicama svakog instrumenta ponaosob (klavijaturske dionice, različiti bubnjarski prelazi, tamburin, konge, vokalne minijature, gitarski pasaži…). U njihovom, sada već prepoznatljivom stilu koji sadrži jednostavan hipnotički ritam i melodični bas, sagradili su prototip glazbe za budućnost koja u tom trenutku nije bila tako protumačena.

Dapače, zahvaljujući singlu "She brings the rain" kojim su skrenuli pažnju na svoj rad, njihova prvenstvena publika su bili kritičari koji su ih mahom tumačili pogrdnim nazivima 'švapski kupusari', od čega je stvoren termin kraut rock.

No, njihov rad je sada počeo bivati sve zapaženijim zbog neobičnog ozračja koje su stvarali u svojoj glazbi. Činjenica da nisu bili usko naslonjeni na definitivne odrednice rocka već nečeg sasvim desetoga zbunjivala je gotovo svakog njihovog slušatelja. Samo pažljivi promatrači njihova dva albuma mogli su zaključiti da faktor njihove glazbe dolazi iz neistraženih područja u rocku - avangarde, ethna i jazza. Paralelno s radom u sastavu, Liebezeit je svirao jazz sa Manfred Schoof Quintetom, a Schmidt je počeo povremeno raditi i glazbu za filmove. Njihovi omoti su također postali bitan dio njihovog rada. Na ovitku ovog albuma istaknute su filmske vrpce oblikovane u okruglu kuglu, dok je na omotu prvijenca postavljena komična verzija Nitscheovog nadčovjeka prikazanog u obliku zastrašujuće mase pune mišića s rogovima koji vire iz ušiju. Sve pjesme s albuma korištene su u nekim niskobudžetnim filmovima što je sastav i navelo da ga nazovu "Soundtracks" budući da su već imali dva filmska projekta zabilježena kao singl "Kama sutra" (1968) i "Ein Grosser graublauer Vogel" (1969). Do kraja 1970. Can je učestvovao i snimio još 4 rada s glazbom za film i TV - "Mein schones kurzes Leben", "Creem", "Deadlock" i "Deep End", a sve one se nalaze upravo na ovom albumu.

CAN - Tago Mago (1971, United Artists)

Treći Can album posve je pokazao njihov ogroman interes za neistražena područja u rocku. Ovdje su nestali bilo kakvi dotadašnji rock šabloni koje je band imao na prva dva albuma (ako ih je uopće i imao), a glavni naglasak je stavljen na razrađivanje ritmičkih (ne)zakonitosti i na neobičan koncept samih aranžmana. Njihova raskošna kreativnost već se pokazala samim idejnim rješenjem omota, a cijelu glazbenu viziju su pretočili u izuzetno dorečen glazbeni rad kroz sedam pjesama objavljenih kao dvostruki album. Trebalo bi potrošiti enormno mnogo riječi da bi se objasnio sav njihov stvaralački potencijal i nadahnuće na ovome albumu, zato je najjednostavnije opisati ga kroz termine 'ekscentrično, neobično, čudnovato, bizarno, maštovito, kreativno, smisleno, originalno, neponovljivo, jedinstveno…'.

Album otvara "Paperhouse" u laganom psihodeličnom tonu koji je podebljan s efektnim zvukovima gitarskog echa. Lagani ritam uz koji je otpjevan tekstualni dio kompozicije prerasta u streloviti ritmički naboj koji je pun raznih eksperimenata (tri gitare koje sviraju odvojene i naoko neskladne dionice, isprekidani bubnjarski taktovi, vokalne eskapade…). Taj ritam se u posljednjem dijelu kompozicije vraća na početni lagani tempo, te se u posljednjih dvadesetak sekundi ponovno pretvara u brzi ritam i direktno opada u down-tempo, te se nastavlja u idućoj skladbi "Mushroom".

Relativno ravnomjeran ritam ove kompozicije, kao i sama tehnika baratanja bubnjevima umnogome će kumovati raznim ritmičkim obrascima koji će nastajati u narednim godinama, a Czukayov minimalistički način sviranja bas gitare stvorit će kamen temeljac za mnoge melodijske bas linije i metode sviranja ovog instrumenta, kao i za tretiranje basova u elektronskoj, industrial, alternativnoj i eksperimentalnoj glazbi. Interesantno je da Czukay ponavlja samo nekoliko tonova, a oni tonovi 'koji nedostaju' su prepušteni mašti samog slušatelja, te se dočaravaju kroz bubnjarske varijacije i paralelnu solo dionicu gitare koja neprestano popunjava 'prazni hod' s atmosferskim metaforama poput kapljica kiše. Pjesma završava sa zvukom groma, prolomom oblaka i šumovima, te se pretvara u slijedeći naslov "Oh yeah". Brzi mehanički bubnjarski ritam koji dolazi iz pozadine izvlači se u prvi plan. Na njega je nalijepljen ostatak glazbenog kostura - klavijature koje održavaju harmoniju, gitarske upadice s različitim neobičnim tretmanima, čudnovati eksperimenti i Suzukijev vokal koji je u prvih tridesetak sekunda propušten kroz magnetofon naopačke. U nastavku kompozicije Suzuki pjeva na engleskom i japanskom jeziku. Ovakav način interpretacije i korištenja ritmova najzornije će prikazati The Fall u kompoziciji "I am Damo Suzuki" 1985. godine. Naslov "Halleluhwah" se vraća na ravnomjeran, sporiji plesni ritam kompozicije "Mushroom", a nadograđen je izuzetnim i isprekidanim bas linijama na koje su spojene čudnovate gitarske dosjetke. Ovdje su u 18 minuta iskorišteni mnogi neobični fragmenti koji svoje korijene imaju u avangardnoj klasičnoj glazbi - šumovi koji su postavljeni stereofonično, nevjerojatne eskapade na klavijaturama, bizarne upadice udaraljki, različiti efekti proizvedeni na violini i čegrtaljki, zatezanje žica na gitari, struganje, wah wah efekti, škripanje sa svime i svačime, zvukovi s trake koji su propušteni naopačke, totalna Suzukijeva vokalna sloboda pri čemu ispušta različite krikove… Nakon ove vratolomne pjesme slijedi neobičan eksperimentalan naslov u trajanju od 17 minuta bizarnog imena "Aumgn" u kojem su prikazane nevjerojatne glazbene ideje prošarane nizom instrumenata (gitare, različite udaraljke, violina, klavijature) tretiranih kroz različite efekte echa i delaya u ritmički razbijenim taktovima. Kompozicija potpuno odudara od plesnog sadržaja ploče i najbliskija je radovima kompozitora avangardne i eksperimentalne klasične glazbe. Naziv skladbe sasvim vjerojatno dolazi od glasova koje Suzuki ispušta "aauuugmmm" kao šapate, krikove i zastrašujuće uzdahe poput tibetanskih tradicionalnih naricaljki. U aranžman je uvrštena totalna sloboda svakog instrumenta - u jednom dijelu bubnjevi praše potpuno nevezani slobodan ritam koji asocira na obrednu plemensku glazbu, zvuk mini mooga se penje i pada do granica neslušljivosti i buke, pojavljuje se lavež pasa, različiti krikovi… Još jedan čudnovati naslov "Peking O" ponovno prikazuje bizarni i slobodni način skladanja u koji je opet uvršteno niz eksperimenata - ritmička nepovezanost, korištenje prvih ritam mašina, sintesajzera, krikovi, dječje brojalice, Suzukijeve eskapade (krici, svađanje sam sa sobom, palacanje jezikom), jazz improvizacije na klavijaturama, šumovi, ubrzana magnetofonska traka na kojoj su snimljeni čudnovati efekti, različiti zvukovi proizvedeni na tko zna kakvim instrumentima i predmetima, a neki zvukovi su podebljani i kroz različite efekte.

Ovakav neobičan način rada koji je evidentno inspiriran avangardnom glazbom, utjecati će na rad mnogih ortodoksnih i bizarnih izvođača, primjerice na The Residents, Tuxedomoon, Cabaret Voltaire, Throbbing Gristle, Einsturzende Neubauten, Coil, Psychic TV… Ovo savršeno remek djelo završava još jednom neobičnom kompozicijom "Bring me coffe or tea" koja u nevezanom i isprekidanom ritmu koji je pun bubnjarskih prijelaza nadograđuje minimalističke gitarske strukture i melodije ka finalnom utrnuću.

Paralelno s njihovim prethodnim albumom, u Njemačkoj je počeo nicati novi pristup prema tretiranju rock strukture u avangardne svrhe koji će potpuno izmijeniti budućnost popularne glazbe. Sastav Organization (u kojem su bili Ralf Hutter i Florian Schmeider) objavljuje album "Tone Float", nakon čega se njih dvojica bacaju na osnivanje Kraftwerk i objavljuju dva neobična albuma "Kraftwerk 1" i "Kraftwerk 2". Grupa Faust objavljuje svoj također neobičan debi album, a dvije grupe identičnog naziva Amon Duul i Amon Duul 2 već su imale nekoliko sjajnih bizarnih ploča. Nešto vrlo slično ostvario je i sastav Tangerine Dream na svojim albumima "Electronic Meditation" (1970), "Alpha Centauri" i "Zeit" (oba 1971.), nakon čega njihov interes za avangardnu glazbu naglo prestaje. Također su nešto kasnije vrlo slične sklonosti pružali albumi grupe Neu!, još jednog njemačkog kraut-rock sastava. Ostatak Europe još je uvijek šutio i pravio se nezainteresiran za ovakva čudna glazbena izražavanja, tek su francuski sastav Gong (sa Dave Allenom) i britanski Soft Machine (na svoja prva četiri albuma objavljenih do 1971.) pokazali ponešto sličan glazbeni izraz i sklonosti ka eksperimentima i avangardi, dok je ostatak rock scene uvelike bio zaokupljen bluesom, hard rockom, različitim varijantama psihodelije, ostacima flower-power revolucije i uobičajenim rock shemama u komponiranju pjesama. U Americi gotovo i da nije postojao interes za ovakav način skladanja.

U proljeće 1971. objavljena je skraćena verzija "Halleluwah" kao 7'' singl s poleđinom "Turtles have short legs".

CAN - Ege Bamyasi (1972, United Artist)

Četvrti album Cana pokazao se najzanimljivijim radom do tada jer je pokazao najodmjereniju crtu njihovog skladateljstva. Otvara ga ritmički plesni broj "Pinch" koji je tih ranih sedamdesetih očito došao preuranjeno, tek će ga pojavom new-wavea prigrliti izvođači poput The Fall ili Wire, u osamdesetima i devedesetima će eksplodirati sa plesnom ritmikom The Stone Roses i Happy Mondays, a u Americi će ovakve slične gitarske tretmane koristiti Girls Against Boys. Lagana kompozicija "Sing swan song" doziva duh istočnih melodija (posebice Japana), pa se s pravom može smatrati jednom od preteča rada inspiracije grupe Japan i njihovog lidera Davida Sylviana. Ovdje se pojavljuje i cijeli spektar uvrnutih zvukova (gitare, staklo, zvuk vode...). Nesuđeni hit ovog albuma trebao je postati "One more time", no također je bilo očito da je i ova skladba stigla daleko prije svojeg vremena zbog ambijentalne electro-pop atmosfere i laid-back pozadine (prozračne klavijature i odmjerena ¾ ritmika). Singl "Vitamin C" je još jedna u nizu skladbi koje će vrlo bitno utjecati na rad skupine Japan, posebice na ritmici njihovog posljednjeg albuma "Tin Drum" 1982. godine. Završnica kompozicije ima vrlo snenu i finu, naravno minimalističku melodiju i jedna je od rijetkih njihovih kompozicija koje završavaju fade-outom, no zato se sa završnim miksanim zvukom pretapa u sljedeći 10-minutni naslov "Soup". Ovdje su nakon laganog uvoda vrlo primjetni poneki zvučni standardi iz milijea rocka i rhythm and bluesa, ali dakako u njihovoj čudnovatoj varijanti. Pjesma ima niz zvučnih uspona i padova i nedvojbeno je da aranžmanski ima strukturu razbijanja uobičajenog koncepta kompozicije. Negdje oko sredine kompozicije dolazi do naglog ubrzavanja, pa zatim do iznenadnog razbijanja na eksperimentalni dio gdje sve vrvi od čudnih zvukova klavijatura i avangardnih tonova po sistemu klasične elektro akustike. Posljedni dio kompozicije je potpuno u inovativnoj maniri pomiješanoj sa klasičnim avangardnim strukturama John Zorna i Karl Heinz Stockhausena, što će između ostaloga vrlo bitno utjecati na rad avangarnog new wave sastava Tuxedo Moon nekih desetak godina kasnije. "I'm so green" (poleđina singla "Vitamin C") je vrlo vesela plesna kompozicija u posve jednostavnom ritmičko-zvučnom obrascu, no dakako, ima i neke posebne osobine zbog kojih je Can tih godina bio promatran kao neobično njemačko 'kupusarsko' čudo. Posljednja skladba "Spoon" (objavljena kao singl s poleđinom "Shikaku Maru Ten") je logičan ritmički nastavak singla "One more time" uz pripomoć korištenja ritam mašine i sintesajzera gdje ritmičku ulogu basova vode i bas gitara i zvuk klavijatura koje podsjećaju na limenu tubu. Ista je postala prvi veliki hit grupe u Njemačkoj zahvaljujući krimić trileru "Das Messer" u kojem je korištena. Skladba "Vitamin C" je također korištena za televizijski krimić film "Tote taube in der Beethovenstrasse" režisera Samuel Fullera.

Kritičari su se nakon ovog albuma jednoglasno složili da više nikakva sumnja u artistički iintegritet Cana ne treba sumnjati jer su sve dotadašnje eksperimente pretvorili u vrlo pitku i originalnu ploču. Britanski "Melody Maker" ih je proglasio najtalentiranijim europskim eksperimentalnim rock sastavom, a francuski magazin "Rock & Folk" najimpresivnijim modernim rock eksperimentatorima. Na žalost, zbog svjetskog trenda koji je diktirao glam-rock, hard, te ostaci posrnulog flower-powera, a i bujajuća middle-of-the-road produkcija, ovaj album je ponovno ostao po strani radio programa i top-ljestvica.

CAN - Future Days (1973, Horzu)

Ovdje se gro kritike i njihovih štvovatelja izjasnilo da se radi o samom vrhuncu i najvećem kreativnom dosegu grupe. Budući da je prethodni album "Ege Bamyasi" uz svu svoju lepršavost, odmjerenost i laganu sklonost ka jednostavnijim radiofoničnim songovima prošao potpuno blijedo na tržištu, grupa se baca na skladanje jednog sasvim drugačijeg konceptualnog albuma.

Snima se niz neobičnih eksperimenata koji su 'zaljepljeni' u svega četiri kompozicije. Na prvoj strani ploče nalaze se tri, a na drugoj strani samo jedna kompozicija. Album otvara neobična ambijentalna naslovna "Future days", te se sasvim logično nastavlja u glazbenim preokupacijama u sljedeću (mada odvojenu) "Spray". Obje kompozicije imaju vrlo malo vokalnih sekvenci - to su uglavnom Suzukyijeva nerazgovijetna tiha mumljanja, dok je glazba puna različitih ritmova i minimalističkih melodija u kojima je osnova neobična ritmička zakonitost uz obilje fine psihodelije pojačane sekvencama gitara i klavijatura. Tu se jasno primjetio lagani utjecaj tadašnjeg sympho/progressive rocka, barem u aranžmanskog pogledu. Prvu stranu ploče zatvara trominutna (i najkraća) "Moonshake", plesna kompozicija s podosta vragolastih zvukova (škripanje, uvrnuti zvukovi, struganje...), no uz svu otkačenu i ugodnu ekscentričnu nepretencioznu atmosferu nije uspjela dosegnuti nikakav značajan komercijalni status kao singl s B-stranom "Splash".

Na drugoj strani ploče nalazi se samo jedna kompozicija - "Bel Air" koja je u stvari sastavljena od nekoliko cijelina - prvi dio skladbe je laganiji plesni tempo uz bogatu pozadinsku laid-back atmosferu, drugi dio je ritmički brži i prate ga melodijska višeglasja uz šibanje gitarskih solo dionica, zatim se ritmika nakratko usporava i na polovici kompozicije se potpuno pretvara u ambijentalnu i posve usporenu melodiju. Nakon toga se ritmika polako ali sigurno ubrzava (nešto slično raditi će techno izvođači tridesetak godina kasnije). Tijekom čitavih skoro 20 minuta trajanja ove kompozicije, Can je predstavio sve svoje dobro znane atribute - od kojekakvih ugodnih eksperimenata do sviračkog hipnotičkog minimalizma bez ikakvih pretjeranih zvučnih zavrzlama koje su pokazivali na svojih nekoliko prvih radova.

No, uz sve pohvale koje je dobio ovaj album, komercijalni odjek ploče je ponovno bio poražavajući, te počinje vrlo nestabilno vrijeme za sastav. Dolazi do kompozitorskih nesuglasica i ubrzo pjevač Damo Suzuki napušta postavu priključivši se Jehovinim svjedocima dajući izjave da Can nikada nije bio dovoljno dobar sastav za njega.

CAN - Soon Over Babaluma (1974, United Artists)

Premda je karijera ovog sastava trajala već punih 6 godina, komercijalni proboj koji se ipak očekivao stalno ih je zaobilazio. Ploče su mahom dobivale pozitivne kritike, počeli su stjecati maleni, ali vjerni krug štovatelja, no njihova tržišna prođa je stagnirala. Unatoč tome, grupa je imala određenu materijalnu svotu koju je uspjela zaraditi na koncertima, te se nakon odlaska Suzukija čitava postava definitivno seli u Koln gdje počinju graditi svoj vlastiti studio u gradiću Weilerswist u jednoj iznajmljenoj kino dvorani. U ovakvom nesrazmjernom procijepu između želja i ostvarenja, te u pomalo nesigurnoj situaciji kada je izgledalo da će se cijela postava razići, Can objavljuje novi album "Limited Edition" o kojem će biti više riječi kasnije. Nezaobilazno je za spomenuti da je Can odmah nakon Suzukijevog odlaska održao najduži koncert u svojoj povijesti koji je trajao više od 12 sati. Desilo se to u Berlinu 1974. godine (točan datum nepoznat). Počeli su svirati u 20,00 h, a završili su u 8,30 h ujutro idućeg dana!!!

Samo godinu dana nakon Suzukijevog odlaska Can je prvotno nakon albuma "Limited Edition" objavio svoj prvi zvanični album "Soon Over Babaluma" bez Suzukija. Glavne vokale preuzima Michael Karoli koji je slijedio kratke intervale različitih pjevača, prvenstveno novog člana postave Tim Hardina (gitara, vokal). Novi album bez Suzukija je pokazao neke sasvim drugačije glazbene konotacije i novo lice sastava. Premda album ima sve glavne karakteristike prethodnih radova (pet kompozicija u četrdesetak minuta glazbe), u glazbenom pogledu došlo je do značajnih promjena.

Album otvara singl "Dizzy dizzy" koji ritmički ponešto duguje tada najnovijem trendu - reggaeu (barem u tretmanu bubnjarskog ritma), no u aranžmanskom pogledu sastavljen je od niza međusobno isprepletenih melodija violine, čudno komponirane harmonije klavijatura, neprekinutih vibrirajućih sekvenci bas gitare i razlivenih gitarskih sekvenci. Slijedi kompozicija "Come sta, la luna" (poleđina singla) koja je došla kao očiti utjecaj glazbenog perioda iz vremena kabareta i musicala tridesetih i četrdesetih godina, te latino ritmova, no dakako u neobičnom aranžmanu. Ovdje se koristi uz niz instrumenata (klavir, violina, gitara, udaraljke, sintesajzer, bas gitara, duhački instrumenti...) i mnoštvo zvukova sa magnetofona (kreštanje ptica, šumovi, lom stakla, vreva restorana...). Naslov "Splash", prethodno objavljen kao B-strana singla "Moonshake", je pokazao još veći interes grupe za različite eksperimente - uz plesni latino jazz ritam koji ima, primjetna je stručna minimalistička jazz tehnika kod klavirskog tretmana, te neobične solo dionice električne gitare podebljane ugodnim prozračnim harmonijama klavijatura i povremenim noise melodijama violine. Ovom kompozicijom je Can zakoračio i u jazz strukture koje do tada nisu bile toliko uočljive na njihovim prethodnim albumima. U najdužoj kompoziciji albuma, naslovu "Chain reaction" pojavljuje se novina u zvuku koju je najbolje opisati kao techno. Bas gitara i bas pedala su vodeći dio ritmike (sličnu presliku zvuka u kasnim sedamdesetima ostvariti će P.I.L., Cabaret Voltaire, a pojavom elektronike i bezbroj electro-pop i techno izvođača). Središnji dio skladbe ima nagli 'pad' koji je protkan nizom bubnjarskih prelaza, 'pletećim' zvukovima bas gitare i oštrim zvucima sintesajzera. Sve neobičnosti i prelamanja glazbenih utjecaja grupe ovdje su podosta povezane i uz reggae, no Can je hipnotički takt s Jamajke pretvorio u posve novi i vrlo uzbudljiv glazbeni tretman koji je kroz čitavih 11 minuta popraćen gitarskim solo dionicama. Posljednja skladba "Quantum physics" je njihova prava ambijentalna kompozicija kojom su razgradili ritam prethodne skladbe "Chain reaction" na niz laganih i usporenih taktova dajući mašti na volju da čini što hoće koristeći gomile tihih zvukova (zvonca, šumovi) pri čemu vodeću riječ nose zvukovi sintesajzera, 'pleteni' ritam bas gitare i nestalni, promjenjivi tretman bubnjarskog ritma.

Važno je spomenuti da se odsustvo Suzukija gotovo i nije primjetilo budući da je tekstova na albumu vrlo malo, a dionice koje su uglavnom otpjevali Karoli, Hardin i Czukay dosta su tiho producirane i prilagođene raznim filterima kako bi nalikovale Suzukijevom vokalu.
Ovo je bio prvi i jedan od rijetkih njihovih albuma koji je licencno objavljen i u Jugoslaviji, a objavio ga je ZKP Ljubljana.

CAN - Landed (1975, Virgin Records)

Svi dotadašnji albumi grupe Can bili su snimljeni na običnoj dvokanalnoj produkcijskoj tehnici, a ovo je njihov prvi rad na kojem su koristili višekanalnu tehnologiju, pa zato zvuči daleko intrigantnije i suvremenije zbog posve razdvojenih i potpuno razgovjetnih stereofoničnih efekata. Također, jedna od vrlo važnih novina u karijeri sastava je i promjena diskografske kuće. Nedovoljno ažuran United Artists je napušten nakon odličnog, ali nedovoljno propagiranog albuma "Soon Over Babaluma", tako da je vrlo brzo pronađena prava tvrtka koja se tih godina specijalizirala za ambijentalnu, eksperimentalnu i nedovoljno poznatu glazbenu scenu - Virgin records vlasnika Richard Bransona koji je svoj prvi zvanični album "Tubural Bells" Mike Oldfielda uspio vinuti u komercijalne vrhunce zabilježivši ogroman milijunski tiraž. Za njemačko tržište ploču je distribuirao EMI/ Harvest.

Album otvara rock skladba "Full moon on the highway", jedna od preteča zvučne ritmike new wavea, nastavlja ga "Half past one" isprekidanog ritma i mnogobrojnih melodijskih varijacija violine, akustičnih gitarskih solo dionica i klavijatura. Singl "Hunters and collectors" prikazuje Can zahvaljujući novoj produkciji u zvuku koji će biti vrlo omiljen nekim izvođačima tijekom osamdesetih godina (posebice The Cure, The Stranglers), a u pozadini su prisutne i sitne melodijske igrarije prvih kompjutera. Ostali naslovi na albumu su "Vernal equinoxe", "Red hot indian" i trinaest minuta dugačka eksperimentalno ambijentalna kompozicija "Unfinished".

Govoriti o brdu novih tretiranih zvukova na ovome albumu potrošilo bi suviše prostora, no važno je ovom prilikom istaknuti da su Can uvelike novim producentsko - glazbenim eksperimentima koje su pokazali na ovome albumu utjecali na mnogobrojne izvođače koji će se pojaviti kasnije - primjerice Cabaret Voltaire, P.I.L., The Fall, Teardrop Explodes, D.A.F., XTC, Yello, Thomas Dolby, Einsturzende Neubauten, Butthole Surfers, te mnogi manje značajniji koji su odavde crpili dobar dio svoje inspiracije.

Ponovno se oglasio britanski "Melody Maker" koji je prilikom recenzije albuma objavio da je rad na ovome albumu 'najnapredniji rock projekt na svijetu'. Album je u Jugoslaviji licencno objavio PGP RTB, te je ovo trebao biti konačno 'pun pogodak' na svjetskom tržištu, ali desio se peh. Uoči britanske turneje Irmin Schmidt je surfajući po alpskim planinama slomio nogu, pa je cijela promotivna turneja morala biti otkazana.

CAN - Unlimited edition 2 LP's (1976, Virgin Records)

Premda je ovo službeno izdanje grupe Can, prelaskom na etiketu Virgin koja je bila daleko poduzetnija i omogućila im distribuciju po gotovo svim kontinentima, nova publika koja je dolazila do njihovih ploča ostala je poprilično začuđena i zbunjena ovim radom. Naime, dvije godine prije, 1974. još u vrijeme kada su radili posljednji album za United Artists, Can je objavio album "Limited Edition" u vrlo malenom i ograničenom tiražu, a poklanjali su ga svojim obožavateljima na koncertima. Album je bio zbirka neobjavljenih snimaka i različitog eksperimentalnog materijala koji nije zbog svoje nekonceptualne prirode mogao pronaći svoje mjesto na zvaničnim albumima.

Da bi objedinili sav svoj neobjavljeni rad, grupa objavljuje dvostruki "Unlimited Edition" koji uz cjelokupan materijal s ploče "Limited Edition" donosi i posebnu ploču sa gomilom materijala iz njihovih legendarnih takozvanih "serija etno krivotvorina" (Ethnological Forgery Series) koje su na ploči razbacane i označene različitim brojkama uz koje se nalazi kratica "Efs". Radi se o njihovim sessionima kada su se nalazili u studiju prilikom snimanja albuma kada se netko od stalne postave nije pojavio na snimanju, pa su oni iz čiste znatiželje za eksperimentom i istraživanjem sviruckali različite nepoznate folk kompozicije od dalekog istoka, Kine, Indije, Orijenta, do sjevernoameričkog jazz dixieland zvuka. Sve su to mahom vrlo kratke kompozicije u trajanju od jedne do četiri minute koje su popraćene i različitim vokalizmima koji uključuju metafore, onomatopeje i zvučne neobavezne sličice.

S glazbenog aspekta, dozvolili su si i slobodne improvizacije tako da su neke instrumente (pogotovo klavijature i duhačke instrumente) tretirali i odsvirali posve neobično, uvrnuto i sasvim izvan uobičajenog konteksta kojeg su koristili na svojim albumskim skladbama. Jedna od najintrigantnijih kompozicija je 17 minuta dugačka "Cutaway" iz 1969. gdje su proželi niz skladbi od Alpa, Mediterana (osjeća se i lagani istrijanski melos!) uz cijeli niz zvučnih eksperimenata, echa, delaya, različitih vokalnih naracija i posve razbijenog avangardnog 'vragolastog' koncepta. Jedina od ranije poznata kompozicija jest "Connection" (iz 1969), dok je skladba "Transcendental express" (1975) očito nastala u nekoj pauzi kada se Irmin Schmidt poigravao sa lomom zvučnih frekvencija sintesajzera, a Karoli sa posve nepoznatom melodijom iz srednje Azije (možda Indija, Pakistan, Iran ili Afganistan). Posve je nejasno tko je kome uzeo ideju - Can Kraftwerku ili Kraftwerk njima, no na sličnim paralelama su nastale mnogobrojne varijacije Kraftwerk skladbe "Trans Europe express" koju su dotični momci iz Dusseldorfa već u to vrijeme izvodili na koncertima.

CAN - Flow Motion (1976, Virgin Records/ Harvest)

Gotovo puno desetljeće (točnije 8 godina) bilo je potrebno sastavu da konačno dospije na top ljestvice i zabilježi prvi veliki hit u karijeri. Bio je to plesni disco-pop singl "I want more" koji je otvarao njihov sedmi službeni album "Flow Motion". Singl je dospio među 30 najprodavanijih u Britaniji (UK no.26), te je osigurao albumu iznenadnu komercijalnu ekspanziju, a bend je po prvi i jedini puta nastupio na "Top Of The Pops".

Ploča sadrži sedam brojeva u klasičnom vremenu od nekih četrdesetak minuta i donosi lepršavu laid back atmosferu (havajski ležernu "Cascade waltz"), fini pop-reggae ("Laugh 'till you cry, live 'till you die"), drugi dio hita "I want more" pod naslovom "And more", te nepretencioznu plesnu pop skladbu "Babylonian pearl". Jedino od cjelokupnog materijala na albumu odskače "Smoke EFS no.59" koja je nastala u vrijeme njihovih Ethnological Forgery serija, a za ovu prigodu je dočarana kroz prizmu afričkih bubnjeva i voodoo transa uz nekolicinu magičnih zvukova. Sličan ambijent kroz izvjesno vrijeme početi će stvarati Peter Gabriel na albumima "Peter Gabriel 3" i "Peter Gabriel 4". Naravno, po starom običaju Can je i ovom prilikom uvrstio jednu podužu skladbu - deset i pol minutnu "Flow motion" u kojoj razbijaju monotoni reggae ritam na fuziju plesnog down-tempa, soula, funka i rhythm'n'blues varijacija (posebice gitarskih) što će kroz dvadesetak godina biti prepoznato kao tipičan trip-hop.

I premda je na ovome albumu sastav debelo zakoračio izvan svojih eksperimentalnih formi gotovo u mainstream, ne može im se osporiti neupitni stvaralački integritet kojeg su prikazali. Čitav album zrači strahovitom plesnom pop magijom, iznimno vještom produkcijom, lepršavim glazbenim kreacijama i sjajnim kompozicijama, a britanski magazin "Sounds" je napisao: 'Can proizvodi glazbenu magiju i magičnu glazbu'.

Za konac godine objavili su prigodan božićni singl "Silent night/ Cascade waltz".

CAN - Saw Delight (1977, Virgin Records/ Harvest)

Nakon neočekivanog i sjajnog komercijalnog uspjeha koji je zadesio prethodni album "Flow Motion" i singl "I want more", sastav radi nekoliko bitnih promjena - u ekipu dovode provjerene glazbenike Rosko Geea (bas, prateći vokal) i Reebop Kwaku Baha (bubnjevi, udaraljke, prateći vokal) koji su u prvoj polovini sedamdesetih svirali u jednoj od brojnih postava Winwoodovih Traffic. Holgar Czukay je prinudno 'umirovljen' što se tiče bas gitare i prepušteno mu je mjesto posebnog zvučnog stručnjaka koji je zadužen za magnetofone, šumove i 'specijalne zvukove'. Njegov osnovni instrument na ovome albumu je postao "weltempf'R'S'nger", odnosno kratkovalni radio preko kojeg je emitirao mnoge zvukove koje je sastav odsvirao za vrijeme snimanja tako da zvuče posve neobično. Czukay će ovakav rad detaljno razraditi na svojem prvom solo albumu "Movies" 1979. godine, te vrlo dobro komercijalno unovčiti prilikom gostovanja na David Sylvianom albumu "Brilliant Trees" 1984. s kojim je kasnije objavio i dva kolaboracijska albuma "Plight And Premonition" i "Flux And Mutability".

Za razliku od prethodnog albuma "Flow Motion" koji je Can namijenio komercijalnom pop tržištu, album "Saw Delight" je bio potpuno slobodnih plesnih ambijentalno eksperimentalnih formi. Ustvari, vrlo malo se više u ovoj fazi njihove karijere može spominjati izraz 'eksperiment' budući da su njime potpuno ovladali i na njemu se vješto snalaze dajući do znanja da su tu 'svoji na svome'. No, produkcija je ovdje odigrala bitnu ulogu korištenjem rane binarne analogne tehnike u kojoj su svi elementi snimani sa dvostrukim mikrofonima, te se posebno dobivao zvuk za svakog od njih. Ta se tehnika razvijala još od 1950-ih godina, te je s poplavom sterefoničnosti i kvadrofonije dosegla svoj maksimum upravo koncem 1970-ih intenzivno utjecavši na današnju 3-D stereo tehniku.

Album ima svega pet naslova. U uvodnoj "Don't say no" (objavljena i kao singl s B-stranom "Return") pokazuju posve složene ritmičko plesne zakonitosti koje su godinama peglali i usavršavali, te se s pravom mogu prepoznati sve sintagme onog istinskog new wave zvukovlja koji je lagano kucao na glavni tok svjetskog rock miljea tih godina (Talking Heads, The B-52's, The Fall, Wire, Japan...), dok naslov "Sunshine day and night" prikazuje izuzetnu kreativnu sposobnost za stapanje zavrzlanih afro struktura u čvrsti plesni pop-funk koji će vrlo brzo biti prepoznat pod nazivnikom ethno ili world music. Ovdje se Czukay obilato poslužio svojim filtriranjem raznolikih zvukova preko kratkovalnog radio prijemnika čime se dobio sjajan glazbeni složenac uz pratnju mnogobrojnih kongi i raznih udaraljki. "Call me" je još jedna od istinskih novina u zvuku i radu sastava na ovom albumu, a temelji se na finom i nenapadnom brzom plesnom ritmu praćenom bogatim izmjenama sintesajzerskih melodija i povremenim upadicama ostalih pratećih instrumenata (prije svega gitare i udaraljki) i zvukova uz posve novi vokalni manirizam gdje se glas pretapa preko vodeće melodije kao dugotrajno razlijevanje vode. Nezaobilazna dugačka tema ovdje je naslovljena "Animal waves" i traje 15 i pol minuta gdje su svoju prepoznatljivu ritmičku sposobnost pretvorili u vrlo brzi tempo koji će dvadesetak godina kasnije biti tumačen kao jungle i drum'n'bass. Skladba je instrumentalnog karaktera gdje se samo povremeno pojavljuju samplirani vokali, dok vodeća uloga osim ritmova otpada na solističke izmjene improvizacija gitare, violine i klavijatura. Posljednja skladba na albumu je nepretenciozni gotovo akustičarski pop "Fly by night".

Netom nakon izlaska albuma koncem svibnja 1977. Czukay napušta sastav za vrijeme posljednje turneje kada su održali svoj posljednji koncert karijere u Lisabonu kao veličanstveni oproštaj pred 10.000 vrlo ogorčenih gledatelja koji nisu mogli vjerovati da se sastav razilazi.
[Vrh] Go down
Korisnički profil
zm

avatar

Broj postova : 3410
Registration date : 14.10.2007

PostajNaslov: Re: Can   30/6/2012, 17:54

CAN - Out Of Rich (1978, Virgin Records)

Najavivši razlazak sastava, članovi grupe počinju da traže nova glazbeno-izdavačka riješenja, no Virgin Records povlači sasvim očekivani potez - unajmljuje posljednu postavu i izdvaja dobar dio materijalnih sredstava za još barem jednim zajedničkim albumom. Stoga je ovaj album snimljen bez Czukaya koji je otišao nenadano iz sastava jer je izgubio svoje skoro desetogodišnje mjesto bas gitariste i pratećeg vokala.

Album je snimljen iz gotovo 'prve ruke', sve skladbe (njih ukupno 7) su vrlo brzo komponirane, temelje se prvenstveno na instrumentalizaciji i ne dotiču se gotovo nikakvih bitnih glazbenih ideja koje je Can pružao tijekom karijere. Sve su to samo blijede kopije ritmičkih riješenja uz gotovo siromašne melodijske nadogradnje i nemaštovite improvizacije (posebno skladbe "Serpentine", "Pauper's daughter and I"). Gotovo nevjerojatno zvuči kompozicija "Give me no 'roses'" koja zvuči kao da je popuna prostora nekog plitkog pop albuma Elton Johna, dok je naslov "Like Inobe God" vrlo slabašna preslika soul-funk-jazz formi tada daleko značajnijeg sastava Steely Dan. Unatoč svim prazninama i šupljem glazbenom materijalu koji je ovdje prikazan ne može se opovrgnuti teza da su Can i bez nekakvog značajnog idejnog poriva kakav ih je pratio tijekom karijere ipak uspjeli složiti na momente interesantan album. No, u pogledu njihove cjelokupne diskografske karijere ovo je svakako najslabije izdanje koje zvuči kao snimka sa studijskih sessiona kada su imali kostur skladbi s kojima nisu znali što da učine.

Iste godine objavljena je i kompilacija "Cannibalism" koja je njihov prvi "the best of" sa najvažnijim skladbama, singlovima i onim rijetkim hitovima u karijeri.

CAN - Can (1979, Harvest)

Blijedi i neuvjerljivi prethodnik "Out Of Rich" koji je trebao biti njihov posljednji zajednički album naveo je distributera, Harvest, da pod pritiskom naglo propupale new-wave i post-punk scene na koju je Can neizbježno utjecao ponovno sakupi postavu i uvjeri ih da imaju snage za još jedan album (Virgin Records im je odbio daljnju suradnju). Za ovu priliku je ponovno pozvan i Holger Czukay koji je već radio na svojem prvom solo albumu i ovdje je uspio izvući više nego odličan rad. Njegova zadaća bila je da ovdje bude potpuni urednik albuma i osmisli ga po svojim načelima jer je bilo jasno nakon gotovo poražavajućeg "Out Of Rich" albuma da sastav bez njega ne funkcionira dobro i posve se gubi u nemaštovitosti. Rijetko kada je on, a i ostali dio ekipe bilo ponukano da daju izjave oko nastanka ovog albuma jer je sam Czukay jednom prilikom sredinom osamdesetih izjavio da je ovo bio samo dug prema Virgin Recordsu kojeg su morali odraditi, a da je svatko ponaosob mislima bio potpuno daleko u nekim vlastitim budućim projektima.

U takvoj situaciji kada se sastav raspadao i nitko od članova više nije želio međusobno surađivati ipak je ostvaren ne pretjerano dobar, no za razliku od spomenutog prethodnika, sasvim solidan album kojeg recimo da su tada objavili Devo, Magazine, Simple Minds ili neki drugi new wave sastav imao bi sve predispozicije za dobar, ali ne osobito visoki umjetnički rejting. Na albumu se nalazi 9 kompozicija od kojih su "Ping pong" i završna "Melting away" vrlo kratki inserti od 20 sekundi, odnosno minutu i pola. Na stare kreativne dane podsjećaju kompozicije "All gates open" i "Safe" gdje je jasno vidljiv Czukayov doprinos tretmanu propuštenih zvukova kroz različite efekte (reverb, delay, kratkovalni radio). Ostatak ekipe se zbog prisustva samog Czukaya ponešto uspio stabilizirati i koncentrirati na izvedbu tako da niti gitarske solo dionice ili melodije sintesajzera nisu zazvučale onako prozirno kao na prethodnom "Out Of Rich". Naslov "Sodom" je vrlo umješno produciran i zvuči posve svježe u opusu sastava kao da je ponikao iz tekovina nekog posve drugačijeg izvođača tih godina (Bowiea, Brian Enoa ili Roxy Music na primjer), te ima blage naznake elektronskog ambijentalnog pop šliha. Iznenađenje kojim su podijelili mišljenja na 'za' i 'protiv' su dvije - tri (ne)očekivane plesne pop skladbe - singl "Can can" iz njihovog opusa Ethnological Forgery serije no.99 gdje su obradili istoimeni francuski plesni folk klasik u vrlo vedroj i nadasve komercijalnoj varijanti koju će u ska-verziji četiri godine kasnije s uspjehom obraditi i komercijalni ska zabavljači Bad Manners. Ista skladba ima i svoj nastavak u skladbi "Can be" sa nešto slobodnijim improvizacijama, dok je druga (ili treća) skladba koja je uzrokovala mnoštvo polemika bila nova verzija starog singla "Turtles have short legs" zbog očiglednog plesnog komercijalnog naboja u stilu tada popularnih mekanih soft pop (ne)rockera Smokie i Abbe s laganim primjesama bržeg reggae tempa. Jedna od posljednjih kompozicija na albumu "Shikaku maru ten" (1971. izdana kao poleđina singla "Spoon") donosi ponešto od njihovih rafiniranijih ritmova sa znamenitih albuma, no prekratka je (svega 2.12) da bi donijela uzbuđenja poput pjesama koje joj u najmanju ruku mogu biti roditelji.

Nakon ovog definitivno posljednjeg albuma grupe Can ostalo je mnoštvo otvorenog teritorija po kojem će s promjenjivim kreativnim kvalitetama čeprkati mnogi iz plejade tada popularnog new wave obrasca i kasnijih raznih varijanti indie-rocka i elektronske glazbe, a članovi grupe su se posvetili svojim vlastitim solo radovima. Prvi se sa solo albumom odmah po izlasku ove ploče javio Holger Czukay koji je iste godine objavio odličan "Movies", album koji je snimao pune dvije godine, te je od strane britanske kritike New Musical Expressa uvršten na 15. mjesto ljestvice najboljih albuma 1979. Michael Karoli se preselio u Francusku gdje je izgradio svoj vlastiti studio blizu Nice, dok su ostali članovi gotovo nestali sa širokog glazbenog vidokruga praćkajući se u poprilično neuspješnim solo radovima.

CAN - Delay 1968 (1981, United Artists)

U vremenu kada sastav više praktički i nije postojao kao formalna zajednica glazbenika koja bi striktno bila posvećena skladanju, novim projektima, zajedničkim probama i koncertima, United Artists kao svoj zakašnjeli obol vadi iz arhiva njihove stare snimke koje su zabilježene u vrijeme snimanja debija "Monster Movie". Razlog tome je svakako bio sve veći interes za rad grupe Can kojeg su potencirali mnogi izvođači iz post-punk, new wave, electro, funk ili new romantics voda. Stoga je ovaj album ipak stigao u pravo vrijeme jer je prilično veliki broj imena tadašnjeg rocka imao upravo ovakav zvuk.

Na album je uvršteno sedam brojeva ("Pnoom" je kratki skit od dvadeset sekundi) koji se paralelno mogu promatrati kroz aspekt debi albuma. Ovdje je to glazba koja ponovno podsjeća na otkačeni duh sastava i pretenzijama ka hipnotičkoj povezanosti zvukova, ritmova, eksperimenata i minimalizma sa stanjem ekscentrično-hiperaktivne ljudske percepcije i osjećaja (pogotovo naslov "Butterfly"). "Little star of Bethlehem" zvuči kao logičan dio prvijenca sa svim pripadajućim karakteristikama (plesni ritmovi, melodijski bas, neobični tretman gitare i obilje pozadinskih šumova). "Man named Joe" je neobičan spoj u kojem se vrlo jasno mogu primijetiti neka iskustva koja su Karoli, Liebezeit i Schmidt imali prije osnivanja grupe - ovdje je izmiješan jazz s različitim improvizacijama, eksperimentima i mjestimično avangardnim utjecajem elektro akustične klasike (klavijature, usna harmonika, duhački instrumenti, udaraljke), "Ninteen century man" je blagi odraz flower-power vremena, dok je "Uphill" gotovo identična glazbena preslika kompozicije "Father cannot yell" s prvijenca.

I premda ovo obilato zakašnjelo izdanje Can prikazuje praktički na gotovo jednak način težinu neponovljivo snažnog debija, tj. nema neku drugačiju pristranost osim da gotovo nalikuje kao jaje jajetu, ipak nema nikakvih nedostataka. Da je kojim slučajem daleke 1969. objavljen i dvostruki album "Monster Movies", njegova vrijednost bi i s ovim 'dopunskim' materijalom ostala ista. Naravno, snimljeni materijal je djelo originalne prvobitne šesteročlane postave (Liebezeit, Karoli, Schmidt, Czukay, Mooney i Johnson) kada je pjevač Mooney prije dolaska u Can imao solistički debi album "Prepared To Meet Thy Pnoom" na kome su se nalazile i čuvene pjesme "Father cannot yell" i "Outside my door".

CAN - Rite Time (1989, Mute Records)

Prošlo je punih 10 godina otkako se grupa Can posljednji puta našla zajedno na okupu i snimila svoj zajednički, ali i neformalni 'oproštajni' album jednostavnog naziva "Can". Od onda pa do tada bilo je sasvim jasno da su svojim postojanjem i djelovanjem utjecali na mnoštvo glazbenika, trendova, underground strujanja, rock i pop grupa koje su se u međuvremenu raspale, no oni sami nisu imali neke prevelike materijalne koristi od svega što su učinili.

Vođeni vlastitom intuicijom, shvatili su da je došlo vrijeme da se ponovno sakupe, izglade neke stare nemire i pokušaju napraviti ponovno nešto što će imati prizvuk njihove stare zajednice. Jedan od bitnih razloga bio je i taj što gotovo nitko od ekipe izuzev Czukaya nije uspio ostvariti barem dijelić komercijalnog kolača unatoč izuzetno plodnim 80-im koje su frcale (mega)milijunskim tiražima. Irmin Schmidt je imao iza sebe dva neuspješna solo albuma "Toy Planet" (1981) u kolaboraciji sa Spoerrijem i "Musk At Dusk" (1987), Michael Karoli je iz svog skupo opremljenog studija u Francuskoj jedino uspio iznjedriti nesuvislu i nepotrebnu kompilaciju Cana "Deluge" (1984.) u suradnji sa Eltesom gdje je uvrstio skladbe koje je on napisao za vrijeme boravka u sastavu, dok je Jaki Leibezeit bio vlasnik jednog polovično kreativnog albuma "Phantombland" (1984.) na kojem je također poput ex-kolege Karolija iskoristio nekoliko skladbi iz opusa bivšeg sastava. Ova dva rada, Karolijev "Deluge" i Liebzeitov "Phantombland" desetak godina kasnije će biti priznati i od ostalih ex-članova Cana kao kompilacije matičnog sastava.

Za to vrijeme najveći glazbeni učinak ostvario je Czukay koji se i novoj glazbenoj javnosti predstavio na najsuvremeniji način - njegov prvi solo album "Movies" je odjeknuo bombastično, a zatim su sljedili "On The Way To The Pick Of Normal" (1981) prilikom čega je proglašen glazbenikom godine u Njemačkoj, pa "A Message To The Records Salesforce" (1981-84), "The East Is Red" (1984) koji je uključivao i kinesku nacionalnu operu u privatnoj simfonijskoj varijanti, potom album "Rome Remains Rome" (1986) kada se neko vrijeme preselio u Brazil i predavao na glazbenom univerzitetu posebne tretmane i načine produkcije u studijskim okvirima glazbe, te album "Krieg Der Toene" (1987) prilikom čega radi i "War Of Sounds", video mjuzikl za njemačku TV, komponiravši glazbu i odigravši glavnu ulogu. Osim toga Czukay je dobar dio vremena posvetio i radu sa svojim najvećim štovateljem David Sylvianom kojem je gostovao na izuzetno uspješnom albumu "Brilliant Trees" (1984) i konceptualnoj kolaboraciji "Plight And Premonition" (1987). Također je i snimio nekoliko zapaženih video spotova, između ostalih "Cool in the pool" (s albuma "Movies"), te "Jahresrueckblick" (1982) i "Ode to Perfume", te je bio suradnikom na mnogim značajnim projektima tijekom prve polovice osamdesetih radeći sa imenima poput Conny Planka, Eurythmicsa, Brian Enom, Jah Wobbleom, Edgeom iz U2, Francis Kervorkianom, Arnom, mega uspješnim sastavom Trio, Phew itd... Nije naodmet spomenuti i da je Czukay reizdao i jedan svoj projekt iz ranih dana grupe Can, solo album "Canaxis" kojeg je snimio daleke 1969. godine, a prilikom reizdanja pripomoć mu je pružio stanoviti mr. Dammers (nije poznato da li je to Jerry iz The Specials ili netko sasvim drugi). Također, što je vrlo malo znano u javnosti, imao je vilu na Korčuli i često je, kad su mu su posložili slobodni dani, dolazio na Jadran, no to izuzev novinara tadašnjeg beogradskog magazina "Rock" nitko živ nije primijetio.

S ovako bogatom reputacijom i značajnim glazbenim ostvarenjima prvenstveno Czukaya, i sama nova (odnosno stara) postava Can koja se ponovno sakupila u tajnosti još 1986. godine željela je ponovno dotaknuti samo savršenstvo nekadašnjeg kreativnog sjaja pa je u pomoć prizvan legendarni Damo Suzuki koji se na nekoliko njihovih poziva oglušio. Nakon takvog pomalo stupidnog ponašanja premda se ponovno vratio glazbi 1983. i napustio Jehovine svjedoke, pronađen je tko zna gdje prvi pjevač grupe Malcom Mooney i dvojbe nije bilo - Can su nakon dugih, dugih godina traženja sebe samih po razbacanim solo karijerama konačno uspjeli napraviti vrlo vrijedan, ali i u to vrijeme poprilično podcijenjen album "Rite Time". Album je uobičajeno bez ikakve propagande i pompe objavljen budući da je Mute Records smatrao da je vrijeme njihovog stila neupitna prošlost, a razlog njihovog reuniona čista želja za ponovnim druženjem.

Međutim, album je ponudio nisku od osam sjajnih bisera koju bezrezervno prati sve samo ne nostalgija prema prošlim vremenima. Uvodna "On the beautiful side" je doslovce posvećena svim izvođačima koji su ih doslovce pokrali u laganicama tijekom sedamdesetih i osamdesetih, a napravljena je u finom isprekidanom plesnom soul-funk ritmu koji uključuje sjajne gitarističke minijature tada još uvijek nepostojećeg trip-hopa i bogatu sintesajzersku pozadinu 'razlivenih' zvukova uz onaj sjajan Mooneyov vokal koji ovaj puta na momente javlja 'a ja, ja, jaj, a, jaj'. Skladba "The withoutlaw man" je malčice nešto bržeg isprekidanog tempa (tada je bilo očigledno koliko Steve Jansen, bubnjar ex-Japan duguje Can), a za sobom navodi također bezbroj imitatora koji su koristili njihov ritmički tretman (pa i Talking Heads, David Byrne i Brian Eno). Ako se traži neka od nepotrebnih kompozicija na ovom albumu onda je to svakako "Below this lewel" koja zvuči kao 'popuna' albuma sa nekim nejasnim latino-cabaret-pop konotacijama, no ipak kada su ovakvi kreativci u pitanju vrlo je teško predočiti nisu li budućnost lakoglazbenog pop šliha zamišljali upravo ovako. Možda. Samo u slučaju da pogledamo (i poslušamo) radove ne tako davno minulih tuzemnih Jinx ili atraktivne Natalie Dizdar, no treba vjerovati da tu nije kraj i da te davne 1986. još nije nitko predvidio osim njih budućnost pop glazbe (izuzev Steely Dan koji su im u ovom slučaju vrlo bliski ili Kraftwerk koji su im ipak vrlo daleki). Također i skladba "Movin' right along" nikako se nije uklapala u koncept vremena u kojem je objavljena - ritam je strahovito brz (gotovo h/c), a glazba i melodija su posve lagani, baš kao što će to mahom raditi jungle i d'n'b izvođači nekih desetak godina kasnije. Naslov "Like a new child" je donekle prizvao duh vremenskog postojanja - Sylvian je već radio gomile sličnih ritmičkih ostvarenja, naravno pod utjecajima Can, a sve će biti mnogo jasnije sredinom devedesetih kad će definitivno biti obznanjen termin trip-hop. U šestoj kompoziciji albuma "Hoolah hoolah" sastav praši rockabilly ritam i pjevne doo-wop dionice čime ponovno zalaze u posve novo područje vlastite genijalne kreacije. Kompozicija "Give the drummer some" podosta duguje reggae ritmu, no u ovom slučaju njihova verzija kao i u nekoliko drugačijih skladbi tijekom karijere u sedamdesetima posvećena je osebujnoj pažnji ka promijenama zakonitosti u stilovima što je nadograđeno bogatim upadicama avangarnih zvukova (različiti tretman klavira, solo gitara, vokala i klavijatura). Nije naodmet spomenuti da zvuči kao daleka preteča dubstepa. Posljednja kompozicija najviše govori tome u prilog - naslovljena je kao "In the distance lies the future" gdje se Can samovoljno obračunava sa budućnošću na posve jednostavan način korištenjem minimalističke ritmike, melodije i posve jednostavnog teksta.

Sve skupa zvuči kao sjajan album prepun različitih fuzija s namjerom da se stvore sasvim novi glazbeni horizonti. Svakako, najveće zasluge za ovakav sjajan avangardni rad pripadaju producentskoj palici koju su podijelili Czukay i Karoli, te sjajnom vokalu Malcom Mooneya. No, na žalost ni kritika ni publika nisu uspjeli prepoznati veliku vrijednost ovog nadasve uzbudljivog povratničkog albuma.

Promocije nije bilo, nije bilo nikakvih koncerata (barem tako tvrde statistike), a mediji su se sasvim oglušili o bilo kakvim informacijama o izlasku ove ploče jer tada je bilo daleko značajnije govoriti o klasičnim rockerima (The Rolling Stones, Eric Claptonu, Joe Cockeru), tada suvremenim rockerima (U2, Simple Minds, The Cure), bujajućem valu novog američkog rocka (Husker Du, R.E.M., Dinosaur Jr., Living Colour), noiseu (Sonic Youth, Killdozer, Butthole Surfers, Cows), heavy metal zvijezdama (Europe, Metallica, Iron Maiden, Guns'n'Roses, Anthrax), hip-hopu (Beastie Boys, De La Soul, Public Enemy, Cameo, LL Cool J), alternativnom psihodeličnom shoegaze valu (The Jesus And Mary Chain, My Bloody Valentine, Lush, Ride, Galaxie 500), hardcore-punk izvođačima (Dead Kennedys, Black Flag, Minor Threat, Bad Religion), darkerima (The Sisters Of Mercy, Mission, Fields Of Nephilim), te o pop glazbi Britanije (Depeche Mode, Duran Duran, Pet Shop Boys, Rick Astley, Bros), američkim pop ikonama (Madonna, Michael Jackson) ili najbanalnijim surogatima iz Njemačke (Modern Talking, C.C.Catch).

Nevjerojatno, ali za ovako veliki i značajan sastav koji je utjecao na barem polovinu navedenih imena posredno ili neposredno gotovo nigdje nije bilo niti ispisanog slova da su objavili svoj povratnički album. Svim članovima Can je nakon ovakvog razočaravajućeg medijskog odjeka kojeg je obilježio i katastrofalan komercijalni neuspjeh gotovo ponestalo imalo želje za glazbenim avanturama. Mahom su se svi povukli sa scene i posvetili se isključivo svojim porodicama i privatnom životu.

CAN - Sacrilege (1997, Spoon Records)

Gotovo skoro puno desetljeće trebalo je Canu da se ponovno pojavi na sceni makar i u sasvim neobičnom obliku. Vrijeme provedeno u samozataji vlastitog neuspjeha osamdesetih i devedesetih kada je malo tko od njih bio aktivan provedeno je u potpunoj glazbenoj stagnaciji koju su povremeno 'osvijestili' solo radovi Czukaya i Schmidta, te njihova aktivnost vezana uz vlastitu etiketu Spoon Records.

Czukay je u devedesetima objavio tri neuspješna albuma "Radio Wave Surfer" (1991) , "Moving pictures" (1993), te čudan "U-She Time And Die" (1994/5) i ima dosta jasnih polukomercijalnih radova - radio je kolaboraciju "The Mermaid" sa Peter Gabrielom i Annie Lennox, remixirao kratkotrajni hit EMF "Perfect day", a u prosincu 1995. radi specijalni video s turneje po Rusiji, te 1996. producira posve nepoznati projekt La Luna. Osim toga napravio je i jedan specijalan video s turneje po Europi 1990. koji je posve ostao u sjeni tada vodećeg video magnata MTV-a i nije doživio svoj trenutak slave.

Schmidt je bio daleko 'tananijih' rezultata, te je do tada uspio realizirati samo tri albuma - "Impossible Holydays" (1991), trostruki "Soundtracks 1978 - 1993" (objavljen 1994) i dvostruki "Musk At Dust / Impossible Holydays" (1997) koji je sadržavao reizdanje njegova dva stara albuma. Sastav se jedini puta sakupio 1991. za potrebe snimanja kompozicije "Last night sleep" na poziv glazbenih urednika iz kampanje Wim Wendersovog filma "Until the end of the world", no tom prilikom je izostao Holger Czukay.

Nova imena koja su stupila na europskoj, britanskoj i američkoj sceni tijekom devedesetih od pojave elektronskih i techno imena, te trip-hopa, jungle i d'n'b scene ponovno su zaintrigirala Can da pokušaju napraviti ako ništa drugo, ono samo podsjetnik na dane kada su oni u stvari začeli cijeli ovaj konglomerat glazbe koju tada nitko stručan nije mogao protumačiti nikakvim drugačijim terminom doli kraut-rock.

Objavljen je dvostruki remix album koji sadržava najvažnije i najbitnije skladbe sastava koje su utjecale na mnoga imena tijekom osamdesetih i devedesetih - ovdje se nalaze remiksevi poput "Spoon - Sonic Youth remix" (u kojem je izmješano svega i svačega), "Vitamin C - Unkle mix" sa drastično podebljanim ritmičkim strukturama gdje jasno do izražaja dolazi što je Can napravio vrijedno prije gotovo 20-30 godina, zatim uobičajeno plesna i vrlo značajna "Halleluwah" u plesnom trip-hop Enigma maniru sa posve novim oblicima bas tretmana (čitaj prilično podebljanog), izuzetne d'n'b kompozicije "Oh yeah - Soonroof mix", (ista se skladba pojavljuje i u fantastičnoj trip-hop varijanti "Oh yeah - Secret Knowledge mix" na završetku albuma), "Father cannot yell", nešto laganija d'n'b "Dizzy spoon - System 7 - mix", iznenađujuća "Unfinished hiller - kaiser" koja je u originalu bila potpuni eksperiment daleke 1975. na albumu "Landed", pa plesna techno "Future days - Blade Runner mix" koja izgleda kao da je došla sa najboljih radova Underworld, također odlična plesna techno varijanta "And more - Westbam mix" sa podebljanim bas linijama koračnice i njihovim minimalizmom (ovaj puta elektronskim), još jedno iznenađenje u obliku "Yoo doo right - 3p mix" u naravno plesnom trip-hop obrascu (mada je original bio daleko rockerskiji), vrlo plesnu "Flow motion - Air liquide mix" koja zadržava neke od svojih ritmičkih plesnih karakteristika, ali se pojavljuje bez svojeg originalnog reggae manira, te i posve nove Can kompozicije "Blue bag Toroid mix", "Tango whiskeyman - Guy call" (u odličnim d'n'b varijantama), ali i eksperimentalno ambijentalna "TV spot - Bruce Gillbert mix" sa razvučenim vokalnim varijantama.

Ovakvim radom (često se nailazi na termin da je ovo njihov tribute album) bez obzira na vrlo loš komercijalan odjek albuma, Can je po tko zna koji puta dokazao koliko i kako su moćno utjecali na budućnost iz dalekih šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća, samo ovaj puta u obliku plesne elektronske glazbe. Gotovo je nevjerojatno kako dugo su pojedini 'usijani' kritičari i stručni glazbeni znalci smatrali da je neka od njihovih skladbi isključivo specijalizirana za samo jedan jedini glazbeni obrazac iz kojeg se dalje ne može.
I naravno, nezaobilazno je to da su mnoge od nanovo remiksiranih skladbi utjecale i na mnogobrojne rock izvođače, a to onda dovoljno govori o kreativnim mogućnostima koje otvara glazba cjelokupnog opusa Can.
Strašan remix album koji je promakao i najboljim glazbenim stručnjacima. Jednostavno, neoprostivo!!!

CAN - Can Live (1999, Spoon Records)

Nije prošlo dugo vremena, a Can se oglasio sa novim izdanjem koji podsjeća na njihove stare dane. Prva vijest koja je doprla do mnoštva poklonika bila je ona sa BBC Radio 1 kada je John Peel u svojem sessionu emitirao jednu od skladbi s ovog dvostrukog koncertnog albuma. Radi se o izuzetnom snimku kojeg je Can napravio prije mnogo godina prilikom koncertnih turneja. Snimak je doduše dosta 'tanak' produkcijski, čuje se zvuk loše trake, ponegdje se gube kanali lijevi-desni, no interpretirana glazba je fantastična.

Ovdje se nalazi niz krasnih koncertnih brojeva poput "Chain reaction" u trajanju od 23 minute, skraćena verzija "Bel Air" u svega 8 minuta, neobično uvrnuta i posve slobodna varijanta "Dizzy dizzy" koja traje gotovo 10 minuta, "Pinch of the sky", "One more night" koja traje punih 13 minuta, dok su neke kompozicije posve krivo odštampane (ali namjerno) kao "Meadowsweet" koja je u stvari uvrnuta i brža verzija "One more night"... Čitav snimak prikazuje Can kao sastav koji je u vrijeme svoje kreativne fokus faze pružao maksimum glazbeno-plesnih improvizacija na nastupima uživo što su mnogi sastavi i izvođači tijekom osamdesetih umješno koristili kao svoju dobru reklamnu foru - 'glazba za noge, tekstovi za glavu' (poput Simple Minds, P.I.L., The Cure ili Echo And The Bunnymen primjerice). Mnoge od kompozicija na ovom koncertnom zapisu svjedoče o strahovitim glazbenim bravurama članova Can, tako da se u npr. "One more night" pojavljuju sekvence iz nekih njihovih posve drugačijih skladbi (poput "Mother sky").

Ovakav posve neuobičajen pristup prema vlastitim standarnim kompozicijama nitko prije nije učinio u rock glazbi i to je jedan od vrlo važnih svjedoka da Can svoju glazbu ne želi ponuditi nikako pod paskom 'uobičajene' komercijalne industrije. Snimak nije dobar, ali je efekt fenomenalan i preporučljiv samo za vjerne konzumente njihovog stila. Posve staro, datira iz davnih godina od 1972. do 1977., kada je Czukay snimao bend na svoj dvokanalni magnetofon, ali nadasve originalno!

Druga verzija ovog 'istog' live albuma je remaster koji uključuje pjesme "Jinx", "Vernal eqinoux", "Fizz", "You doo right" (u samo 14 minuta), te pozamašnu "Colchester finale" u trajanju od gotovo 40 minuta gdje se nalazi i čuveni "Halleluhwah", dok završnicu čine "Kata kong" i "Spoon".

CAN - Radio Waves 1969 - 1972 (unreleased tracks)

U katalogu Can izdanja često se može naići na mnoštvo neobjavljenih snimaka koji su tko zna kojim putevima došli do statusa tzv. bootleg albuma. Na ovom snimku Can je predstavljen sa 6 kompozicija iz različitih faza, a pravilnim pogledom može se jasno uočiti da neki od njihovih 'sporadičnih' albuma nisu bili plod slučaja (poput posljednjeg "Can" iz 1979.).

Ovdje se nalazi impresivna glazbena materija u nikad objavljenoj skladbi "Up the Bakerloo" (u trajanju od punih 35 minuta!!!) iz njihove najbolje faze sa Damo Suzukijem gdje je čitav sastav pružio gotovo sve od svojih glazbenih mogućnosti premda je snimak u mono produkciji. U ovoj kompoziciji je gotovo sažeta sva povijest rocka šezdesetih, sedamdesetih i dobar dio osamdesetih, te frenetični elektronski jungle i d'n'b ritmovi devedesetih koji su nastali negdje u prvoj polovini '70-tih godina 20. stoljeća u nekoj od njemačkih garaža Kolna i okolice gdje su Can održavali svoje probe. Zatim slijedi "Paperhouse" u neproduciranoj varijanti sa slobodnim i odličnim glazbenim improvizacijama (ritam je vrlo blizak H/C d'n'b-u), pa posve neobična 15-tominutna "Entropy" koja je mješavina svakakvih raznolikih ritmova i buke (rock and roll, jazz improvizacije klavijatura, šašavih Suzukijevih vokalnih eskapada, ubrzanja ritmova, gitarskih upadica...), jedan zaista sjajan i brilijantan komad koji je svoje mjesto trebao pronaći na jednom od nekolicine albuma na kojima je Suzuki radio. (barem na "Tago Mago"). Odavno poznata kompozicija "Little star" ovdje se nalazi u posve uvrnutoj rock varijanti s bezbroj gitarskih psihodeličnih varijacija i vokalnih pozadinskih višeglasja tako da svi slični sljedbenici zvuče kruto i nedorečeno. "Turtles have short legs" je u ovoj varijanti gotovo prilagođena album verziji s time da se u dobrom djelu kompozicije osjeća dobar dio stanovite kompozitorske slobode, no budući da je skladba nastala u najboljem preiodu djelovanja sastava može se slobodno protkati sumnja oko toga da je bend imao odličnih komercijalnih kompozicija koje nije želio predstaviti svijetu. Nevjerojatan podatak koji dovoljno govori o jednom o najnekomercijalnijih rock-sastava u povijesti rocka (i undergrounda) koji je prvenstveno svojim umjetničkim afinitetima i dostignućima želio dospjeti do uha žednih slušatelja.

EPILOG: Zajedno s pokretanjem vlastite etikete Spoon Records isklučivo s namjerom da se ponovno objavljuje kompletan katalog benda, do 2006. remasterirani su svi studijski albumi, te su ponovno objavljeni, ovaj put kao cd-izdanja.

No, Michael Karoli nije doživio njihova reizdanja; umro je od raka 17.XI 2001. u 53. godini života. Još mnogo ranije, 1983. od izljeva krvi u mozak preminuo je Rebop Kwaku Baah, njihov bubnjar iz vremena 1977-1979.

Povremeno su koncem 20. i početkom 21. stoljeća originalni članovi benda radili vlastite solo projekte objavivši još poneki album i održavavši koncerte. Riječ je o Karolijevom bendu Sofortkontakt, Liebzeitovom Club Off Chaos, Czukayovom U-She, dok je Schmidt imao dva - Kumo i Electric Music (nema veze sa istoimenom frakcijom Kraftwerk iz 1994). Svi oni su imali i cijeli niz kolaboracija s različitim glazbenicima i bendovima, a nestašni Damo Suzuki se vratio glazbi sa nestalnim sastavom Damo Suzuki's Network kojeg čine muzičari iz onih gradova, mjesta, sela, krajeva, država i kontinenata po kojima je putovao po svijetu.

_________________________________________________________________

Članovi: Irmin Schmidt, Holger Czukay, Michael Karoli, Jaki Liebezeit, Malcom Mooney, David Johnson, Damo Suzuki, Tim Hardin, Rosko Gee, Rebop Kwaku Baahchaz

Žanr: kraut rock, psihodelija, minimalizam, progressive rock, new wave, avangarda, eksperimentalna glazba, world-music, ambijentalna glazba, jazz pop, electronica

Utjecaji: Karl Heinz Stockhausen, John Cage, The Velvet Underground, John Zorn, Philip Glass, Terry Riley, The Rolling Stones, Pink Floyd, Kraftwerk, Anthony Braxton, Grateful Dead, Santana

Utjecali na: Kraftwerk, Neu, Gong, Faust, David Bowie, Roxy Music, Brian Ferry, Neil Young, Throbbing Gristle, Suicide, Pere Ubu, Wire, The Fall, Siouxsie & The Banshees, Igra Staklenih Perli, XTC, Joy Division, Simple Minds, P.I.L., New Order, D.A.F., Cabaret Voltaire, Talking Heads, Yello, Thomas Dolby, Yazoo, Eurythmics, Japan, David Sylvian, Mick Karn, Mr. Egg, Sonic Youth, Laurie Anderson, Meredith Monk, Kronos Quartet, Cocteau Twins, Afrika Baambaataa, Einsturzende Neubauten, Coil, Talk Talk, Propaganda, Ministry, Front 242, Neon Judgement, Foetus, My Bloody Valentine, Primal Scream, Lumerians, Jah Wobble, The Jesus And Mary Chain, Beastie Boys, Invaders Of The Heart, The Orb, Aphex Twin, Bjork, Transglobal Underground, Fun-Da-Mental, The Flaming Lips, Pavement, Stereolab, Tortoise, Mogwai, Arab Strap, Stereo MC'S, Orbital, Jeff Mills, Dave Clarke, Himuru, Radiohead, R.E.M., Aerodrom, Haustor, Idoli, U škripcu, Kozmetika, Šumski, Yo La Tengo, Deus, Talvin Singh, H.C.Boxer, Cerberus Shoal, The Mars Volta, Kukuriku Street, Lunar, Abuse, Badmarsh & Shri, Darkwood Dub, Kanye West, Tena Novak, Žen...

horvi // 30/06/2012

http://www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=14392
[Vrh] Go down
Korisnički profil
zm

avatar

Broj postova : 3410
Registration date : 14.10.2007

PostajNaslov: Re: Can   1/7/2012, 12:55



CAN: The Lost Tapes, box set (Spoon Records/Mute/The Grey Area, 2012)


Premda je od onog prvog i najvažnijeg razlaza benda prošlo točno 33 godine (ne računajući kratkotrajno okupljanje zbog albuma "Rite Time" 1989), te je u međuvremenu objavljeno 7 zvaničnih kompilacija i isplivalo tko zna koliko bottlega, prosto je nevjerojatno da se iskopalo još nekih 30-tak kompozicija kojih se niti sami živući članovi Can ne sijećaju.

Stvar je naime jasna. Kada se bend definitivno raspao 1979., njihov čuveni studio u Weilerswistu je prodan njemačkom Rock'n'Pop Museumu, novac se razdijelio članovima benda, a sva pronađena arhiva je zapečaćena i preseljena u Gronau. U više navrata ta je arhiva što zbog renoviranja prostora, što zbog prenosa na nove medije (video trake, mini-disc, DAT, cd, digitalnu tehniku, 3-D) doživljavala razna tumbanja, inventure, otpise robe, tzv. 'storniravanja', pa je tako pronađen slučajno zametnuti ogroman dokumentarni materijal Can u trajanju od otprilike 30 sati glazbe.

Kako band nije postojao, jedini pravni sljedbenik je bila etiketa Spoon Records kojoj je vraćen materijal, no izgledalo je da to nikoga ne zanima. Materijal je pohranjen i nitko ne zna koliko dugo je stajao praktički netaknut sve dok ga negdje koncem 20. stoljeća nije otvorio Jono Podmore, tadašnji suradnik Irmin Schmidta u projektu Komo. A kako Podmore očigledno nije bio upućen u opus Can, smatrao je, preslušavajući s vremena na vrijeme, da je riječ samo o radnim snimcima, masterima i živim zapisima već ranije objavljenih radova, odnosno o materijalu koji je odavno 'dao svoje' i prodan sa starim studijem.

Storija kaže da je Schmidt sasvim slučajno kroz Podmorevu opasku u jednom razgovoru saznao za postojanje tog materijala, te da ne duljim, kada ga je išao preslušavati, imao je vraške muke da dešifrira mnoštvo magnetofonskih traka, mahom bez ikakvih natpisa, nabacanih u nekoliko kartonskih kutija. Detaljim preslušavanjem otkrio je gomile nepoznatih pjesama i općenito, čak i njemu zaboravljenog materijala koji je nastajao na probama ili u studiju, a sve su mahom bile snimke koje je napravio Holger Czukay na svojem dvokanalnom magnetofonu. A Czukay je imao običaj da snima sve ono što su kao bend radili, često i bez znanja benda, te je trake znao strpati na police studija bez ikakvih natpisa na koje nitko nije obraćao pažnju.

Uglavnom, ovdje na 3 cd-a se nalazi praktički sirova srž Can bez ikakve prevelike mudrosti. Snimci jesu doduše odlično masterirani i digitalizirani, naravno u njima ne treba očekivati nikakav koncept, već samo nevjerojatan dokument jednog vremena kada je Can djelovao i bio najneobičniji, posve avangardan bend 70-ih godina. Sad se ovdje mogu voditi mnoge polemike koja je pjesma snimljena u kojoj fazi rada, a puno njih obuhvaća i periode kada su snimali glazbu za film i TV, dok je nekolicina njih bila snimana za potrebe zvaničnih albuma, no nikada nisu objavljene.

Kako Can zvuči - zna se. A sad da se ide detaljizirati od pjesme do pjesme, nema prevelikog smisla. Prvi cd je uglavnom plesan i na njemu, kao i na ostala dva nalaze se kombinirane faze benda sa Malcom Mooneyom i Damo Suzukijem na vokalima, kao i one iz kasnije epohe kada su mikrofone dijelili basist Holger Czukay, klavijaturist Irmin Schmidt i pokojni gitarist Michael Karoli. U uho upadaju uvodni instrumental "Millionenspiel", kao i još jedan odličan instrumental "Graublau" sa mnogobrojnim kompleksnim free aranžmanima (od čak skoro 17 minuta!), šašava mantrička "Waiting for the streetcar" u kojoj Damo Suzuki stih 'are you waiting for the streetcar?' ponovi barem 500-600 puta, zatim još otkačenija "Deadly Doris" i još najluđa "Bubble rap" u trip-hop ritmu s funk basovima i garažno-punkerski prljavom gitarom. Eksperimentalni komadi "Evening all day", "When darkness comes", "Blind mirror surf" su očito nastajali kao podloge za neke filmove, a možda i kao slobodne improvizacije koje se, na žalost, nisu nikad pojavile da posvjedoče kako je Can bio debela preteča industriala i noisea.

Drugi cd, ako je suditi po stilizaciji, moguće da nosi snimke iz recimo doba albuma "Tago Mago", "Ege Bamyasi", "Future Days", "Soon Over Babaluma", te možda i "Landed" i "Flow Motion", elem, one najkreativnije faze kada je Damo Suzuki završavao svoju karijeru u bendu, a vokale su dijelili članovi Can. Ovdje se nalazi odličan, ali vrlo kratki i prljavi snimak "Midnight sky", vjerojatno predložak koji je prethodio čuvenoj "Mother sky". Prava poslastica je "Dead pigeon suite", 12 minuta dugački world-music komad gdje glazbenici osim sa folk motivima koketiraju i sa jazzom, synth-psihodelijom, funk-discom, te 10 minutni rasplesani psihodelični "Abra cada braxas", koji je očito neki zagubljeni song kojeg je Czukay pripremao za svoj solo album "Canaxis" još davne 1969. Također je interesantno čuti "A swan is born", math-rock prije math-rocka i šašavi eksperiment "The loop" sa frenetičnim nabijanjem po pisaćoj mašini uz pratnju akustične slide blues gitare. No, najveće iznenađenje je svakako živa verzija čuvene skladbe "Spoon" u trajanju od skoro 17 minuta gdje su publiku doslovce od prvih taktova natjerali na skandiranje. Ma, ovo je bila preteča techna odsvirana na klasičnu rock postavu...

Treći cd je gotovo kompletno instrumentalan, a otvara ga kaotičan kratki "Godzilla fragment" u live izvedbi, a onda slijedi još jedan predložak za "Mother sky" - "On the way to mother sky". Oni koji se sjećaju koncerta Damo Suzukija u Močvari, čini mi se da je to bilo 2001. godine, sasvim sigurno pamte onaj strašan instrumentalni uvod u "Mother sky". E, da, to je to i ovdje je konačno izvučeno iz zaborava, a izgleda da Damo jedini nije zaboravio ovu ekspresiju. Ima tu još komada koji su rađeni za neke soundtrackove, poput "Midnight men" u pomalo James Bondovskom stilu s ponešto finih gitarskih radova nalik na Edgea iz U2, zastrašujućeg podrumskog bluesa "Networks of foam" (nalikuje na Goribor!), čudnovato rasplesanog tempa koji neopisivo sliči na d'n'b u "Messers, scissors, fork and light", a po jednoj synth-bas dionici bi se moglo reći da je negdje iz vremena nesuđenog hita "One more time". Pa zatim se nalazi na one finije, šminkerskije funk atmosfere iz epohe albuma "Flow Motion" (1976) i "Saw Delight" (1977) u komadu "Barnacles" gdje se čitav bend opustio u rasplesani session s brojnim improvizacijama, a ne nedostaje niti njihovog rada znanog kao 'serija etno krivotvorina' (ethnological forgery series) preko uvrnutog komada "E.F.S. 108". Još su tu uvrštene, vjerojatno filmske ambijentalke "Private nocturnal" i "Alice" (otprilike a'la album "Future Days", 1973), a za kraj su ostavljene dvije uistinu velike poslastice - žive izvedbe "Mushroom" i "One more saturday night". Sa prvom će mnogi vjerojatno ostati razočarani jer je daleko sporija od originala i ne znam šta se to desilo sa Czukayevim basom - uopće ne svira onaj kreni-stani tempo (kojeg sam pred nekih 20-tak godina žustro skidao u jednom demo-bendu), već običan melodično-prostorni, a cijeli bend se doima kao da je bio, ako ne 'pod parom', onda ono vraški barem napušen jer su se svi zaputili u potpune eksperimente koji unatoč svemu, odlično zvuče i pjesmi daju sasvim drugačiju dimenziju. U drugoj, odnosno posljednjoj na ovom cd-u su daleko prisebniji; pogodili su onaj ambijent "Ege Bamyasi" albuma da gotovo zvuči kao studijski snimak sa odličnim međuigrama Karolijeve gitare, Schmidtovih sitnih vezova na klavijaturama nalik na electro-pop, Czukayevog izvitoperenog basa, Liebezeitovih ¾ taktova i šaputavog Suzukijevog vokala.

Cijeli ovaj trosatni box-set je bez ikakve sumnje suho zlato koje daje ravno 27 kompozicija koje nikada nisu objavljene, a mnoge od njih nisu nikada niti svirane uživo! Kao što na samom uvodu stoji, ovdje ne treba očekivati nikakav koncept, već dokument, te tim više se o ovim sjajnim Njemcima (a bio je među njima i Japanac i dva Amerikanca) stvara ona dopunska slika da su radili odlične pjesme i kada nisu bili kreativno nadahnuti, već su se igrali, zezali i eksperimentirali. Ali je očito da su znali što hoće tokom kasnih 60-ih i čitavim 7. desetljećem 20. stoljeća. I sad, ako je od onih 30 sati pronađenog materijala još ostalo ponešto neobjavljeno, ne bi bilo nimalo loše da nam Irmin Schmidt i Jono Podmore podare nastavak ovog box-seta. A unatoč tome da je mnogo ovih snimaka nastalo na Czukayovom magnetofonu koji se danas dioma smiješan muzejski primjerak poput onih naših starih kasetofona na koje smo se snimali, svi ovi zapisi su fenomenalnih tehničkih performansa. Vjerojatno su ih jako dugo peglali po raznim kompjuterskim programima, dizali 'normalizaciju' zvuka, pojačavali frekvencije, uštimavali produkcijski dio masteringa, tako da se na koncu dobio nevjerojatno ujednačen štimung koji djeluje kao da je snimljen upravo 2012., a ne tamo dalekih vremena kada su bili pogrdno nazivani 'kupusarima', tj. svaštarima.

Ovaj opsežan box-set može bez ikakvih problema 'sjesti' svakome, pa i onome koji o značaju glazbe Can nema pojma. Ubire fanove na prvu loptu, nije nikakvo šalabajzanje, već obznanjene jedne velike umjetničke ekipe čija je glazba odoljela zubu vremena. Bili su uistinu futuristi koji su uz neke sitne trendovske fore (blues, reggae, funk) uspjeli svoj izraz dovesti do savršenstva. A garantiram da bi 99% današnje alternativne i indie scene pod utjecajima kraut-rocka htjelo zvučati upravo ovako.

Jest, to je uistinu to.

http://www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=14400
[Vrh] Go down
Korisnički profil
comboninja

avatar

Broj postova : 112
Registration date : 06.01.2009

PostajNaslov: Re: Can   2/7/2012, 13:37

hvala za ovo, članak je super a i ovaj box set izgleda zanimljivo Smile
[Vrh] Go down
Korisnički profil
zm

avatar

Broj postova : 3410
Registration date : 14.10.2007

PostajNaslov: Re: Can   2/7/2012, 16:43

no frks. sa radošću uvijek podijelim info o odličnoj mjuzi. a kad sam prije x godina otkrio Can, nisam mogao vjerovati koliko su bili ispred svog vremena...uglavnom vrh. izvrsne su im kako dugačke brije, tako i kraće stvari.



[Vrh] Go down
Korisnički profil
comboninja

avatar

Broj postova : 112
Registration date : 06.01.2009

PostajNaslov: Re: Can   2/7/2012, 19:43

da, baš to

a kad smo već ispred vremena, mali offtopic
jesi slušo black devil disco club (1978) Cool
[Vrh] Go down
Korisnički profil
zm

avatar

Broj postova : 3410
Registration date : 14.10.2007

PostajNaslov: Re: Can   2/7/2012, 20:01

comboninja je napisao/la:


a kad smo već ispred vremena, mali offtopic
jesi slušo black devil disco club (1978) Cool

ja sam uvijek za malo oftopičarenja cheers

nikad čuo, ali idem istražit. izgleda mi kao teška opskurija i materijal za pustit na Marmeladi What a Face

http://www.discogs.com/Black-Devil-Disco-Club/master/15061

edit:

ova je brija...

[Vrh] Go down
Korisnički profil
comboninja

avatar

Broj postova : 112
Registration date : 06.01.2009

PostajNaslov: Re: Can   3/7/2012, 11:06

da, pročitaj biografiju i to, meni najdraži iskop u zadnjih neznam koliko. znači koliko ispred vremena...! Very Happy i cijeli lp je genijalan
[Vrh] Go down
Korisnički profil
Sponsored content




PostajNaslov: Re: Can   

[Vrh] Go down
 

Can

Prethodna tema Sljedeća tema [Vrh] 
Stranica 1 / 1.

Permissions in this forum:Ne moľeą odgovarati na postove.
pistolerobreaks :: rokenrol-